PROMOCIJA KNJIGE

,,PJESME KRAJINE I UKRAJINE,,

Priredio:Vojin Trivunović

 

Otvorimo na samom početku priče pitanje koje bi se vjerovatno, prije ili kasnije u bilo kojem dijelu razgovora o kritičkom posmatranju i izricanju kvalitativne mjere za knjigu, odnosno njenu sadržajno-umjetničku vrijednost koju ona nudi iznutra, stiješnjena među koricama samo nametnulo. Dakle, to pitanje, naravno iznijansirano među mnoštvom potencijalnih pitanja kada se govori o književnosti uopšte, ili o poetskom izrazu umjetničkog stvaranja kao jednom neznatnom, ali po svemu značajnom fragmentu velike ukrajinske književnosti, moglo bi biti: zašto baš – Pjesme krajine i ukrajine? Naoko, i u prvi mah odgovor se može, sam po sebi nametnuti, međutim takvo, “odoka,,  posmatranje o jednostavnoj jezičko-izražajnoj igri riječi, koje imaju izvjesnu sličnost, ne bi moglo zadovoljiti književne sladokusce ni u formalnom, niti u suštinskom pojmovanju poezije i autora, zastupljenih u ovoj knjizi.

Agilni izdavač ,,Trivunija,, iz Banjaluke, čiji sam ja glavni i odgovorni urednik, pored toga što u svojoj izdavačkoj produkciji njeguje najznačajnije vrijednosti srpske književnosti, odlučio je da se posveti i objavljivanju knjiga pisaca,koji pripadaju nekom drugom nacionalnom korpusu, a koji žive u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini i nisu, kako to političari kažu iz reda tri konstitutivna naroda.

S posebnim zanosom, slobodno mogu reći, zbog moga iskrenog prijateljovanja sa Ukrajincima, ali i zbog ranijeg prepoznavanja ukrajinske književnosti, doduše u okviru ogromne ruske književne škole, prihvatio sam se odgovornog, ali u isto vrijeme dragog mi zadatka da, siguran sam, prvi na ovim prostorima uradim izbor ukrajinske poezije po mjerama i aršinima koje ću sam sačiniti. Da, namjera mi je bila da sačinim jedinstvenu poetsko vezivnu masu koja će izdržati veliki ispit koji se naslućuje i pretpostavlja. Kada se radi nešto prvi put, ukoliko nemate precizne upute, je najteže, radilo se o malim, banalnim stvarima ili o najtežim i najzahtjevnijim poslovima. Zadatak je ovako desfinisan; pronaći najbolju poetsku strunu, te njenim tananim slovorječnim tokom povezati poetske strofe ispisane od strane Ukrajinskih pjesnika koji su rođeni, žive i stvaraju u Ukrajini i pisaca koji su rođeni, žive i stvaraju u Republici Srpskoj, odnosno u Krajini, nadaleko čuvenoj po mnogočemu u svijetu.

Ali, taj zadatak, vjerujte nije bilo nimalo jednostavno izvršiti. S jedne strane, odmah da kažem, naiđoh na susretljive i odgovorne sabesjednike, ali s druge strane moga istraživačkog putešestvija, sačekaše me mnogobrojne prepreke, koje sam, htio to, ili ne preskakao jer mi ni vrijeme zamišljeno da se ovaj projekat završi nije išlo na ruku. Prvi mi, sabesjednici bješe, mjereno u geografskom smislu predaleko i gotovo nedostižni, dok sam druge imao, bar sam tako mislio na ,,samoj ruci,,. Ali, kako u životu, pa i u ovom njegovom izrazu  ne ide sve kako se unaprijed zamisli, moralo se pribjeći nekim alternativnim rješenjima i djelovati onako kako je u tom vremenu i prostoru najcjelishodnije.

Ukratko ću to pojasniti, jer vjerujte mi, ne bi bilo smisla ići dalje i razlagati priču o ovom jedinstvenom projektu, a da ovo ostane nezapaženo i skrajnuto.Kako sam već rekao za svaku priču da bi se ostvarila obostrana komunikacija neophodna je razmijena misli između najmanje dva sabesjednika. Prvog (ili mnoštvo prvih) sam dugo tražio u njihovim najsigurnijim i dugovječnim staništima – knjigama i knjižurinama. Svi su bili na svojim mjestima, kako sam se nadao i očekivao. Moji sabesjednici su me odmah ,,razumijeli,, -  upoznali smo se na čistim, obilježenim stihoputevima. Bili su to najbolji i najpoznatiji ukrajinski pjesnici. Pokupio sam njihove pregršti stihova, pojurio i požurio da ih darujem njihovim sunarodnicima u Republici Srpskoj, s najboljom namjerom da dugovječno stanuju u kući – knjizi koju ću im podariti.

Pod uticajem i preporukama takvih ukrajinskih veličina, otvorili su mi se novi vidici i želja da se ipak ta knjiga-izbor kuća sagradi. Kuća-knjiga u kojoj će biti zastupljene ukrajinske veličine-pjesnici, čiji su korijeni, prapočeci i počeci zajednički, ali i prapreci i njihovi preci.

Ovo je, po meni i za mene bila veličanstvena zadaća.Oduševljenje! Raspisao sam se i raspitivao na sve strane, tražeći informacije podrške. Objašnjavao na sve načine, svrhu i cilj ovoga projekta ukrajinskim udruženjima i pojedincima, i dan danas to radim. Nije mi jasno da se pojedini toliko prave da ovaj i ovoliki jedinstveni  dobronamjerni gest u povezivanju pjesničkog stvaralaštva ukrajinaca odavde i tamo, tamo i ovamo sa samim sobom i sa srpskom književnom stvarnošću - ne razbiraju. Dugoročno posmatrano, tako se podbacuju klipovi u točkove kulturnog i običajno-tradicionalnog voza u kojem se baštini tradicija i kultura od strane ukrajinskog naroda, voza koji je taj narod, odnosno njegov bitan dio prevezao u određenom istorijskom vremenu iz različitih razloga na novo stanište, iz Ukrajine u Krajinu.

Osim časnih izuzetaka, ljudi koje ću ovdje spomenuti, a to su gospodin Stevo Havreljuk i gospodin Vasilj I.Timkov, niko nije našao za shodno da mi odgovori na tražene informacije u vezi Ukrajinaca koji se uspješno bave poetskim radom, a do kojih nikako nisam mogao doprijeti, jer ih nije bilo u knjigama, niti u književnoj javnosti. Ali, moram vam kazati da i danas ima minera i oportunih glava koji o ovome neće ništa da znaju, što nije za pohvalite, zato, okrenimo se nekoj vedrijoj strani ovog književnog projekta koji je u književnoj i književno-kritičkoj javnosti Republike Srpske ocijenjen kao poduhvat vrijedan pažnje.

Ovdje ću se najiskrenije zahvaliti na podršci koju su mi dali moji uvaženi prijatelji, Nedjeljko Sančanin, pisac, novinar i publicista i magistar filozofskih nauka i poznati književnik Duško Ž. Popović, obojica stanovnici prnjavorske opštine.

Knjiga je ,,zasnovana,, po nekakvom uslovno rečeno generacijskom principu za koji sam se ja, kao priređivač opredijelio. Radi se o pjesnicima koji su rođeni pedestih ili šezdestih godina prošlog vijeka, a čija se poezija odlikuje potpunom ostvarenošću u književnom i umjetničkom smislu.Opredijelio sam se za ovaj i ovakav izbor zbog mnoštva različitih faktora. Ponajprije će biti da su finansije djelovale ograničavajuće u kvantitavnom smislu, jer, ovdje ću priznati, da je u ovaj izbor moglo ,,stati,, još dosta poezije poznatih i priznatih ukrajinskih  pjesnika. Uz malo više razumijevanja sviju nas, mogli bi smo to uraditi u prvom narednom proširenom izdanju.

Ovaj izbor ukrajinskih pjesnika je zaokružen simboličkim brojem – deset, dakle deset pjesnika; tri iz Krajine, tačnije iz Prnjavora i bliže okoline: Aleksa Lavrov, Andrija Hevka i Ivan Brelak.

Aleksa Lavrov je poodavno upokojen, jedan je od značajnijih Ukrajinaca iz, reklo bi se prve generacije doseljenika u prnjavorski kraj. Osatavio je malo zapisanih pjesama, ali njihov doprinos za potpunije razumijevanje ,,ukrajinskih puteva,, je nemjerljiv, pa ću biti slobodan i predložiti da se ovom čovjeku i stvaraocu posveti, s vaše strane više pažnje, ako ništa, bar kroz organizovanje knjiženih susreta koji bi se održavali njemu u čast i njegovali kulturu i stvaralački, rekao bi egzistencijalno filozofski naboj koji je on ispoljavao u priličnoj mjeri kroz svoje stihove.

Andiju sam upoznao jedne prilike u Banjaluci, kada sam mu, zajedno sa još nekim ljudima pripomogao u promovisanju njegove poetsko-prozne monografske čitanke pod imenom ,,Vitez bez oklopa,,. I ovom prilikom mu čestitam na tom izuzetnom ostvarenju. On mi je kasnije poslao dosta svojih pjesama, a ja sam među njima, po svome sudu izabrao određeni broj pjesama i uvrstio ih u ovu knjigu, da tako kažem, deset veličanstvenih ukrajinskih savremenih pjesnika.

A Ivana Brelaka sam poznavao kao visprenog člana pjevačkog okteta. Pričali su mi neki ljudi iz ,,Tarasa Ševčenka,, u Banjaluci da je Ivan vješt i sa slikarskim bojama, te da se amaterski bavio glumom, ali, i to mi kazaše – on piše i poeziju. Kazaše mi da je dosta toga i objavio po raznim novinama i tako dalje.

Ja sam gospodina Brelaka i dalje povremeno slušao samo kao ,,oktetliju,, , sve do onog trenutka kada sam se odlučio da uradim izbor ukrajinski pjesnika, na način da u njemu budu zastupljeni pjesnici – Ukrajinci, kako sam to već rekao koji žive ovdje i tamo. Bliže smo se upoznali kod Hevkinog  ,,Viteza bez oklopa,, , kada mi se poprilično zatvoren tip, bar na prvi utisak, ,,otvorio,, i priznao da je ponešto zapisao i objavio, ali da on to treba pronaći. To njegovo ,,ali,, je poprilično potrajalo. No, Ivan je odlučio da objavi knjigu od tog svog pripremljenog poetskog materijala. Iskreno, kada sam pročitao njegove pjesme bio sam u isto vrijeme oduševljen i iznenađen. Pitao sam ga da li ima još materijala. Reče da ima, ali da ne zna gdje. Dogovorismo se od toga što je tu, da napravimo knjigu. I objavismo je. Ime joj je ,,Vijaka u srcu,,. Ivan je napisao sjajne pjesme. One su našle svoje mjesto i u ovom izboru ukrajinske poezije.

Dalje, u knjizi pod naslovom ,,Pjesme Krajine i Ukrajine,, zastupljeno je i sedam pjesnika iz Ukrajine :

Natalja Dzujubenko, rođena 1953. godine u gradu Mikolajevu, Lavovska oblast. U ukrajinskoj književnosti prisutna je od 1984. godine kada je objavila svoju prvu zbirku pjesama pod naslovom ,,Parabola o zvezdi,,.

Taras Feđuk je rođen u gradu Ananjev 1954. godine, u odeskoj oblasti. Objavio je desetak knjiga. Prva njegova knjiga ,,Ždralovi pred zoru,, objavljena je 1975. godine. Diplomirao je na filozofskom fakultetu.

Nadija Kirjan, je objavila više pjesničkih knjiga.Rođena je 1946. godine,a završila je dva fakulteta, Građevinski i Filološki.

Igor Rimaruk je rođen 1958. godine. Uređiva je neke književne listove, a napisao je više knjiga.

Marija Matios, rođena 1959. godine. Prvu knjigu objavila 1983.godine.Uređivala književne i dnevne novine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu.

Irina Mironenko je prvu zbirku pjesama objavila 1984. godine. Završila je Filološki fakultet.Rođena je 1960. godine.

Jurij Andruhovič je rođen 1960. godine.Objavio je više knjiga poezije, a autor je i popularnih romana za djecu.

 

Ova knjiga je, kao što ste mogli zapaziti štampana dvojezično, dakle sve pjesme su date na srpskom i na maternjem jeziku autora. Ja sam se, moglo bi se, bar u formalnom smislu reći potpisao kao tvoritelj i priređivač knjige, samo iz razloga podrške koju joj treba dati na putu ,,vaznesenja,,. Međutim, ova knjiga se sama stvarala, jer se to prosto jednog dana u nekom vremenu, od nekoga moralo dogoditi.

Knjiga se pisala, nastajala, sazrijevala, sve dok se nije ,,sabrala,, i odlučila da izađe među svijet, među ljude, noseći dalekosežne poruke o ljubavi i patriotizmu, borbi s ,,krčevinama,, novog kraja, s očima okrenutim ka zavičaju. To odlično zapaža Aleksa Lavrov koji u jednoj svojoj pjesmi, između ostalog stihuje:

,,Pokrijem oči

i tada vidim

dječija ljeta

kućicu milu

višnjev zasad

i ševu što u nebo

uzleće...”

 

Andrija Hevka, isto tako, ali na svoj način pjeva:

           

            ,,Kroz pećine i uvale igraju se,

            Sjene predaka mojih,

            Od zidova kamenih,

            Odbijaju se glasovi...”

 

Ili nešto suptilnije:

           

            ,,Kroz trnje i strnje

            Neki putić vodi,

            Preko šuma i bespuća.

            Kroz pustinju i prašumu

            Iz dalekog kraja,

            Glasovi se čuju...”

 

Andrija je i vječiti tragač, zanesenjak, opsjednut doživljajima i ljudima iz najbližeg okruženja, ali i svijetom koji je u fizičkom smislu izvan njegovog vidokružja. On,   pjevao i o ljubavi, a ljubav i nije nešto posebno ukoliko ne nanosi bol i patnju, ako se ne urezuje u sve pore izvana i iznutra. Tako ,,urezanu,, ljubav čovjek na sebi svojstven, rekao bih od prirode darovan način prebrodi, pa se čak zaljubi, pojača strast i osnaži je svim svojim bićem. Andrija u svojoj pjesničkoj podsvjesti, iskazujući žal za izgubljenom ljubavi, nikako ne uspijeva otrgnuti se iz zagrljaja daleki planina njegovih otaca. O tome i u takvom stanju ispjevao je biser stihove:

            ,,U sutonu plavom

            Pored rijeke,

            Kroz maglu i tminu,

            Na uho joj zborim,

            Pripovjedam neke priče

            S daleke planine...”

 

Ivan Brelak je pjesnik nešto drugačijeg pristupa poeziji, ali isto tako i kroz njegovu poetsku tkanicu prožimaju se ljubavne i rodoljubive slike. Za razliku od prve dvojice on svoju poetiku smiješta više u lokalne pojmove i pjeva o svom zavičaju u kojem se rodio i proveo ili provodi najviše vremena.

A prolaznost vremena i ljudi u njemu je još jedna od poetskih preokupacija Ivana Brelaka. Ilustrujmo to na primjeru pjesme ,,Tišina,, :

,,Mihaljino,

Oko našeg imanja

Omotava se već

Velika linija tišine.

Nisu cvali

Ovoga leta

Ni krastavci tvoji,

Ni višnje.

A umjesto,

Onog što nabrasmo

Po obroncima Vučijaka

Samoraslog cvijeća

Već je teško i hladno

Za tebe.

U kućici se svojoj

Malenoj

Uzrastaš,

Uzrastaš... „

 

Ranije sam za Brelaka rekao da je za mene njegova poezija zaista predstavljala prijatno iznenađene, pogotovo, uzmeli se u obzir činjenica da su ove pjesme napisane poodavno, ali da su, siguran sam u rangu poezije mnogo poznatijih stvaralaca sa prostora Republike Srpske. Mislim da je prava šteta što Ivan nije posvetio više vremena poeziji, jer je očigledno da se znalački nosi u stvaranju pjesama koje, iako pisane ranije odišu savremenom izražajnošću, emotivnim nabojima i neophodnim poetskim asocijacijama i simbolima.

 

Kada je riječ o poeziji,odnosno stvaraocima iz Ukrajine, treba istaći da se radi o veoma talentovanoj generaciji, koja je pojavljujući se na modernoj, odnosno savremenoj ukrajinskoj sceni donijela zapaženo i značajno osvježenje. Oni su počeli pisati o društvenim protivrječnostima, ljudskim sudbinama i ,,vječnim,, temama borbe čovjeka za opstanak, poštovanju svake ličnosti, ljudskim pravima i slobodama, mada sve ,,obučeno,, u asocijacijama poetskog ruha. Uglavnom, radi se o veoma obrazovanoj generaciji ukrajinskih pisaca (najčešće su pohađali Filološki fakultet) što je i razumljivo zbog njihovog jasnog opredjeljenja ka poeziji, jeziku i umjetnosti uopšte. Neki od ovih stvaralaca su se bavili i uređivanjem književnih listova, časopisa, ali i dnevnih novina.

Teško je ovde izreći opravdanje, ma o kojim smetnjama prilikom pripreme ove knjige da se radi, da u njene okvire nisu svrstana još neka značajna imena ukrajinske savremene poezije. Duboko sam ubjeđen da će to biti ispravljeno već u prvom dopunjenom izdanju poezije ukrajinskih pjesnika.

Takođe, drži me nada da u BiH, odnosno Republici Srpskoj ima još stvralaca čije stihotvorevine trebaju da budu zastupljene u ovakvim izborima poezije, odnosno zbornicima.

Vjerujem da smo bar djelimično ispunili kulturnu misiju, otvorili smo još jedan put između naše dvije bratske zemlje – put knjige. Preporučujem svima, ali i ubjeđujem sve nevjerne da je ovo jedan od načina razumijevanja među ljudima i sijanje sjemena ljubavi i razumijevanja.

U to ime, želim da se svima zahvalim što ste ovo književno veče učinili nezaboravnim i nadam se da nije prejako reći istorijskim u razvoju nekih novih odnosa između srpske i ukrajinske kulture u najširem pojmu te riječi.

Pozdraviću vas, na kraju ovog mog izlagađa neizbježnim stihovima velikog ukrajinskog pisca Tarasa Ševčenka:

           ,,Misli moje, misli moje,

Časi zlopolučni!

Što stojite na papiru

Ko redovi mučni?...

Što vas vetar ne raseje

Duž beskrajne stepe?

................................

................................

Misli moje, misli moje,

Deco, cveće mlado!

Podigoh vas,odnegovah

Kuda ćete sada?...

Krenite put Ukrajine,

Naše Ukrajine!

Tamo su vam tople reči,

Vrelo srce pravo,

Srešćete se sa istinom,

A, možda, i slavom...